Smisao hrama, odnosno manastira, u suštini, istovjetan je sa smislom čovjeka i svijeta uopšte. Oni su, najkraće rečeno, ikona čovjeka i svijeta. Kao što je čovjek sastavljen iz duše i tijela, tako je i sa manastirom, odnosno sa hramom: građevina je tijelo, a Božja služba koja se u njoj vrši – duša.
Svojevremeno sam imao čast kao predsjednik opštine Cetinje da prisustvujem osvećenju obnovljenog Sabornog hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, u maju 1989. godine. Tadašnji episkop banatski dr Amfilohije Radović je u besjedi podsjetio na ono što se moglo uočiti, ali o čemu niti je ko pisao niti javno govorio. Tom prilikom je vladika Amfilohije kazao sljedeće:
„Knjaz Miloš Obrenović u Srbiji i kralj Nikola Petrović u Crnoj Gori, to su dva najznačajnija zadužbinara od vremena Nemanjića. I bilo bi vrijeme da se neko tim pitanjem pozabavi. Pored ostalih velikih zasluga kralja Nikole, rijetko je ko istakao tu njegovu ogromnu zaslugu, podizanje hramova po čitavoj Crnoj Gori, naročito u onim krajevima novooslobođenim Crne Gore. Gdje god je došao, kralj Nikola je podigao novi hram, jer je znao i bio je svjestan da je hram mjesto sabiranja, nadahnuća, preobraženja duhovnog preporoda naroda i da tamo gdje nema hramova i gdje su hramovi ugroženi, ugroženi su i sami ljudi. Nasilje nad hramom uvijek je bilo kroz istoriju nasilje nad čovjekom koji gradi hram. Oslobođenje hrama i njegov procvat uvijek pokazuje da ima nade za oslobođenje i za slobodu čovjeka”.
Potvrdu riječi vladike dr Amfilohija, kada je u pitanju Crna Gora, možemo naći u publikaciji dr Lazara Tomanovića, tadašnjeg predsjednika Vlade, pod naslovom „Pedeset godina na prestolu Crne Gore”, koja je štampana na Cetinju 1910. godine povodom jubilarnih svečanosti i proglašenja Crne Gore za kraljevinu. U njoj je dat popis manastira i hramova koji su u vremenu od 1860. do 1910. godine obnovljeni ili novosagrađeni. Zbir je 289 obnovljenih ili izgrađenih pravoslavnih objekata za 50 godina vladavine knjaza Nikole.
Da bi se mogla dati realna slika o obnovi i gradnji i postignutim rezultatima u današnjem vremenu, logično je poći od sličnih perioda u životu Pravoslavne crkve na prostoru današnje Crne Gore.
U vremenima poslije Drugog svjetskog rata, kada su vlasti u rijetkim prilikama sanirale urušene hramove, oni su obnavljani samo kao spomenici kulture, a ne mjesta sabiranja i duhovnog preporoda naroda.
Od vremena kralja Nikole i mitropolita Mitrofana Bana prvu veću sanaciju i obnovu hramova, kao posljedicu prirodne nepogode, imamo poslije razornog zemljotresa koji je 1979. godine zadesio Crnu Goru. Iz sredstava jugoslovenske solidarnosti, tj. desetogodišnjeg dobrovoljnog zajma za otklanjanje posljedica od katastrofalnog zemljotresa, od 1980. do 1990. sanirano je 168 pravoslavnih objekata u Crnoj Gori.
Današnja velika obnova i gradnja je uslijedila nakon vraćanja naroda Crne Gore svojoj Pravoslavnoj crkvi i Mitropoliji crnogorsko-primorskoj početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Ova obnova hramova nije bila samo obnova spomenika kulture, već centara duhovnog života, koja je veoma brzo dala bogate plodove. I laik je mogao primijetiti širom Crne Gore graditeljski zanos na obnovi, sanaciji, rekonstrukciji i izgradnji manastira, hramova i drugih crkvenih zdanja. Od mora do gora, vaskrsavao je oltar do oltara.
U ljetopisu „Obnova i gradnja manastira i hramova u Crnoj Gori 1990–2010” (Cetinje, 2010), koji sam priredio povodom dvadesetpetogodišnjice arhijerejske službe (1985–2010) i dvadesetogodišnjice služenja (1990–2010) na tronu cetinjskih mitropolita arhiepiskopa cetinjskog i mitropolita crnogorsko-primorskog i egzarha pećkog trona dr Amfilohija, dat je precizan podatak da je u tih 20 godina (1990–2010) sanirano, rekonstruisano i izgrađeno 569 crkvenih objekata.
Radeći ove godine na priređivanju Šematizma Mitropolije crnogorsko-primorske, neophodno je bilo u poglavlju posvećenom dvadesetpetogodišnjem jubileju mitropolita Amfilohija na Cetinjskom tronu, dati i rekapitulaciju obnovljenih i novosagrađenih manastira, crkava, parohijskih domova, duhovnih centara i narodnih kuhinja za protekli period.
Danas, na kraju 2015, taj broj se povećao na 652 crkvena zdanja, koja su obnovljena ili izgrađena u proteklih 25 godina (1990–2015), od kada se na cetinjskom tronu nalazi mitropolit dr Amfilohije Radović.
Čuvaju dostojanstvo
Vaspostavljanjem Budimljansko-nikšićke eparhije, na čijem tronu je 2002. godine ustoličen episkop Joanikije Mićović, istim žarom i tempom je nastavljena obnova i gradnja i na području te drevne episkopije. Mislim da bi zbir obnovljenih i novosagrađenih zdanja u Budimljansko-nikšićkoj eparhiji pokazao jednako impresivne rezultate kao i u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.
Gradeći, obnavljajući, čuvajući i braneći svoje svetinje, danas monaštvo i sveštenstvo sa vjernim narodom čuva dostojanstvo Crne Gore, o čemu nelažno i na najbolji mogući način svjedoče navedeni podaci.
Brojni obnovljeni i novi manastiri kao da čine djelove jednog trolista koji narod nazva Tri Svete Gore: Primorska, Zetska i Brdska Sveta Gora. Novi saborni hramovi, poput Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici i Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira u Baru, koji je u završnoj fazi, predstavljaju, po mišljenju stručnjaka, najimpresivnije objekte te vrste ne samo u Crnoj Gori.
Kada se samo pogleda brojna foto-arhiva manastira i hramova, koja je najbolji svjedok ljepote i punoće hrišćanskog života u proteklom vremenu, kao i specifičnih i spiritualnih crnogorskih pejsaža, nije teško uočiti skladnost i na tvrdoj i pravoj vjeri utemeljenih crkvenih zdanja. Ona je i prikaz blagočestivog naroda, koji u vremenu „od svašta tijesnom i oskudnom” danonoćno, uz veliko pouzdanje u Boga i strpljivo, zidao i zida domove Gospodnje, pokazujući da je njegovo pamćenje i dublje i šire od onoga što je dnevna politika pokušala da napravi od njega.
Pored obnove i gradnje crkvenih zdanja poseban fenomen, nezabilježen u istoriji ovih prostora, koji može svako primijetiti, predstavlja obnova monaštva i sveštenstva u čitavoj Crnoj Gori. Kao jedan od primjera možemo navesti ženske manastire u Crnoj Gori. Možda može pretjerano izgledati, ali kada pogledamo samo brojno stanje većih ženskih manastira (Župa nikšićka, Rustovo, Ždrebaonik, Beška…) onda su brojke neumoljive. Svaki pojedinačno od navedenih manastira ima više monahinja nego što ih je bilo ukupno u čitavoj istoriji Crne Gore, od vremena Knjaževine i Kraljevine Crne Gore do kraja postojanja SFR Jugoslavije. U ovo se nije teško uvjeriti kada se na osnovu raspoloživih podataka uporede brojna stanja ženskog monaštva.
Na osnovu činjenica koje se mogu vidjeti „golim okom” možemo zaključiti da nemanjićka epoha u nekadašnjoj Zeti, vrijeme mitropolita Mitrofana Bana i vrijeme kralja Nikole u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori i vrijeme od kada se na tronu Sv. Petra Cetinjskog nalazi mitropolit dr Amfilohije Radović predstavljaju najznačajnije graditeljske epohe u istoriji ovih prostora. Može se reći da je kraj XX i početak XXI vijeka jedan od zlatnih perioda crkvenog graditeljstva i sveukupne obnove Mitropolije crnogorsko-primorske.
Danas vjerovatno mnogima postaju jasnije riječi iz besjede mitropolita Amfilohija koje je izgovorio 1989, uoči dolaska na Cetinjski tron (1990), kao i njegov doprinos zaštiti kulturnog nasljeđa našeg naroda.
Davno je izrečena misao da se kulturno nasleđe jednog naroda najbolje štiti ako se sa brigom o njemu i njegovim vrijednostima upozna šira javnost. Upravo ovaj kratki tekst u vremenu mitropolitovog jubileja ima za cilj samo da naznači najširoj javnosti koliko je obnovljeno, sanirano, rekonstruisano i novopodignuto crkvenih zdanja u dvadesetpetogodišnjem periodu u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.
Jovan B. Markuš
Spomenici srpskom jeziku i ćirilici
Ova obnova i gradnja je i svojevrsni spomenik srpskom jeziku i ćirilici. Ona svjedoči da je kroz vjekove naš narod kroz crkvenu gradnju, freskopis, crkveno pojanje, bogoslovlje, stare rukopisne knjige, narodnu riječ i pamćenje, kroz svoje grobove, ordenje, državne simbole prenosio s koljena na koljeno svoje jezičko osjećanje i svoju ćirilsku pismenost. Tako da savremno crnogorsko mucanje i izmišljanje novih slova, poslije desetovjekovne utemeljenosti i jezičkog sklada očigledno pokazuje da je put kojim su se uputili crnogorski jezički inovatori, put koji vodi u promašaj.